„Sati biju ajziban se kreće.."

Lome se trenutno koplja oko mogućeg ukidanja željezničkog prometa od čaglinskog kraja do Požege, a pri tome se ističu socijalni i emotivni tonovi kao jedini „argumenti“. Čini se da Požeška kotlina i državna željeznica u povijesti nikako nisu uspijevale naći zajednički jezik, dijelom zbog samog statusa željeznice, a dijelom zbog specifičnosti terena u Požeškoj kotlini.

Francuska i SAD imaju ponajbolje velike željezničke sustave u svijetu – prva zato što ima najdužu željezničku tradiciju u Europi i jak PLANSKI utjecaj države, a druga zato što njihova željeznica NIKAD nije bila u državnom vlasništvu. Da je tako bilo na našim prostorima, možda ne bi pruga nikad došla u Zlatnu dolinu. U nas je željeznica bila i ostala politička igračka države gdje su se vlakovi uvodili i ukidali prema volji i utjecaju pojedinih vlastodržaca, njome se kupovao socijalni mir, nije se ulagalo u osuvremenjivanje, gomilali su se gubici…Dođu ipak „vile očima“... Požežani su dovođenje željezničke pruge do grada čekali punih 40 godina, računajući od pokretanja inicijative. Do tada je ovdje dosta proizvodnih grana koje ovise o kapacitetu, brzini i kvaliteti prijevoza stagniralo ili nestalo (pivarstvo, izvoz svježeg voća i povrća, mesne prerađevine, teški kabasti proizvodi i sl.) Kad je u grad prvi put došao vlak 1894. priređena je velika proslava na kojoj su brke omastili ban Hedervary i drugi članovi vlade. To je bilo otvorenje službeno nazvane „slavonske vicinalne željeznice“. Vicinalna željeznica znači sporedna željeznica – kao takva je u Požešku kotlinu bila dovedena, a takva je i ostala, bez šanse da se uklopi u značajniji dio željezničke mreže. Tako je parna lokomotiva („ćiro“) sve do početka 80- tih godina dugo vukla teretne vagone i nakon što su uvedeni šinobusi za putnički promet, rekonstruirale su se tračnice kasnije nego na drugim pravcima itd. Uvijek je državna željeznička mreža u požeštini bila na repu događaja, a prednjačila je kada su se javljale naznake o ukidanju željeznički pravaca. Sve je ovo ekonomski razumljivo, jer je Požeška kotlina željezničko slijepo crijevo. Pogledajmo samo jednu simboličnu činjenicu: Zagreb je zapadno od Požege, a vlak od Požege do Zagreba kreće prema istoku (!?). Dodajmo tome sporost, silna presjedanja i čekanja te druge poteškoće na putovanju, pa će biti jasno da za Požežane željeznica nije imala onakav globalni značaj kao za istočnu Slavoniju gdje su uz prugu nikla i razvijala se naselja i gradovi (posebno Vinkovci). Jedini izuzetak u našem kraju jest Čaglin koji se u novijem dijelu izgradio zahvaljujući isključivo željeznici, pa je i razumljiva čak emotivna vezanost tamošnjih žitelja uz vlakove. Ponajmanji značaj ima željeznica za prostor oko Velike jer nikako nije uspjela stići do kupališta i biti barem u turističkoj funkciji, a niti je neposredno vezana s kamenolomom. Sve što se pokušalo s nagibnim vlakovima samo su jedan od brojnih kratkoročnih poteza lokalnih političara i sada su predmet viceva. Kad se govori o željeznici u Požeškoj kotlini, zanemaruje se značaj uskotračne koja je u vrijeme loših ili nepostojećih cestovnih pravaca, te nedostatka teretnih vozila imala velik utjecaj. Tako je rudnik ugljena Ratkovica krajem 19. i početkom 20. st. imao vlastitu uskotračnu prugu sa sto vagončića i bio povezan industrijskim kolosijekom s prugom u Ratkovici. Kad je na javnoj dražbi godine 1882. Vjenceslav Turković trgovac drvom iz Karlovca kupio kutjevački veleposjed uz izgrađenu željezničku prugu Pleternica — Našice, izgradio je pilanu u Irenovcu te podigao 50 kilometara uskotračne industrijske željezničke pruge kojom mu je željeznice dovozila sa svih strana iz okolnih planinskih šuma vlakovima tehnički drvni materijal. Od ljeta 1943. pa sve do kraja rata vozila je „partizanska Gara“, uskotračna željeznica na oslobođenom teritoriju Papuka i Psunja, povezujući dva najjača središta partizanske privrede: Duboku Rijeku na Papuku i Cikotsku Rijeku na Psunju. Mnogi će se sjetiti uskotračne željeznice koja se od kamenoloma u Vetovu, presijecajući cestu prema Kaptolu, uz cestu Vetovo – Jakšić protezala sve do pruge normalnog kolosijeka prevozeći kamen sve do 70- tih godina prošlog stoljeća. Malo prisjećanja: u dvorištu Franje Jankovića u Vetovu nalazilo se natkriveno spremište za vagone i lokomotivu, a vetovačka djeca su vagonet – platformu gurala dokle su mogli uz brdo prema majdanu i sjedajući na platformu spuštali se velikom brzinom u nizinu. (Autor ovih redaka, zajedno s Matom, Jozom, Stipom… jedan je od onih koji su više puta bili u toj opasnoj vožnji). Starijim Slavoncima poznat je izraz „ajziban“ (vlak, željeznica), prema njemačkom Eisenbahn. Zanimljivo je da je takav izraz u Hrvatskoj prisutan samo u slavonskim dijalektima, dok Miroslav Krleža i Slavko Kolar (dijelom Požežanin !) pišu „ajzliban“ kao kajkavski pojam. Poslušamo li pjesmu „Gori lampa nasrid Vinkovaca“ karakterističan je stih „sati biju, ajziban se kreće – ode moje mirisavo cvijeće…“. Dakle, vlak odvozi dragu ili dragoga, vjerojatno u ranim jutarnjim satima. Vinkovci su se razvili kao važno željezničko čvorište zahvaljujući upravo željeznici. Sa svojim vlakovima žitelji Požeške kotline pravili su samo sprdnju. Tko zna od kada datira izreka: „Da nij' Kapele čovik bi stigo u Amer'ku“. Tko se vozio željeznicom preko ove željezničke postaje dobro zna zašto se tako govorilo. Šinobus je u lokalnom narječju postao „šinjobus“ jer tračnica je „šinja“, a ne šina. Za ovaj putnički prijevoz nastala je poskočica za bećarce: „Šinjobus je stao u Čaglinu - koju stoji p... materinu ?“ To govori o stajanju vlaka za koga se ne zna razlog i uzrok, a uglavnom se radilo o poremećaju voznog reda zbog neplaniranog prolaska vlakova višeg prioriteta na glavnim prugama, a takvi su u odnosu na požeške pravce bili svi mogući drugi vlakovi: od međunarodnih „expressa“, preko važnih teretnih isporuka, do famoznog „Plavog vlaka“ u kome se vozikao Tito. Nazivi kao što je „garo“, „ćiro“, „čađo“ za parnu lokomotivu dovoljno govore da je Požegu dugo godina u samome središtu zasipao smrdljivi dim kao dodatak istome takvome iz ljevaonice. Bez obzira što čađavca više nema i što ljudi iz čaglinskog kraja vape za ostankom željeznice (to pitanje je socijalno, a ne prometno), pružni prijevoz u Požeškoj kotlini nema budućnosti. Kad – tad će se morati trajno zatvoriti često zatvaran kamenolom u Velikoj (do sada jedini razlog postojanja pravca do Velike), jer nitko neće probijati tunel kroz Papuk da bi umrežio željeznicu u sustav. Ukidanjem tog pravca najviše će dobiti Požega, grad prometnog kaosa kojemu je dobrim dijelom uzrok spomenuta pruga s presijecanjem važnih cestovnih pravaca i silnim rampama. Važnost vlakova za razvoj naselja odavno je prestala o čemu kod nas svjedoči razvoj Kutjeva bez željeznice i ekonomska propast Velike i Čaglina sa željeznicom. Stoga ni ona preparirana parnjača na požeškom željezničkom kolodvoru nije simbol čiji značaj je u skladu s njegovim gabaritima. Na one koji odlučuju ili su odlučivali o prometnoj strategiji (ne samo željezničkoj) na području Požeške kotline, mogu se odnositi stihovi iz spomenute pjesme „Gori lampa nasrid Vinkovaca“ u refrenskom dijelu: „Eeej, jadi, jadiii - jadi, jadi, ne valja što radi !! (Ž. L.) /zeljko.lukic@po-htnet.hr/ .