Drvenim „sličugama“ po ledu

UŽIVANJE SLAVONACA U ZIMSKIM RADOSTIMA ZAHTIJEVALO JE VJEŠTINU U IZRADI VLASTITIH KLIZALJKI, SAONICA I SKIJA

Jedna požeška djevojčica s modernim „rolama“ nije mogla vjerovati da su koturaljke ne tako davno imale 4 kotačića u širinu. Kako li će onda djeca koja se danas kližu s kupovnim klizaljkama znati da su se još do prije nekoliko decenija njihovi roditelji klizali na drvenim klizaljkama koje su se naknadno vezale za cipele ? Snijeg i led uvijek su voljela samo djeca, dok su odrasli muku mučili kako bi prevozili sebe ili teret kad „nakrka“ snježni pokrivač, a ceste i staze se zalede. Tradicionalni Slavonac stoga nije rado spominjao snijeg, led i hladnoću u svojim pjesmama ili izrekama, a najpoznatiji je onaj napjev: „Ženit ću se ja još ove zime / da se imam zajebavat s kime“ . Velike zaprežne saonice i nešto manje za ljudsku vuču tereta nalazile su se, u doba kad je bilo više snijega nego danas, u gotovo svakom seoskom kućanstvu. Ako izuzmemo rekreativce i sportaše, stanovnici Požeške kotline nisu bili baš vješti skijaši, a za kretanje pješice kroz snježne nanose umjesto skija ili kraplji najbolje su bile duboke čizme namazane svinjskom mašću. No, za djecu i njihove zimske radosti slavonski seljak, uz svoju spretnost i domišljatost, bio je voljan odvojiti dio vremena i načiniti im saonice, skije, pa čak i klizaljke. Sve od drveta i samo drveta ! Saonice, koje su zvali „sone“, bile su najjednostavnije za izradu: dvije zaobljene daske spoje se poprečno trećom daskom, a s prednje strane je uglavljena drvena palica koja je držala konstrukciju i služila za vezanje špage za vuču. Sve to često bez ijednog čavla ! Gradska djeca ipak su imala finije ljepše, ali krhkije oblikovane saonice, lakirane i bojane s plehom na salincima. Gradske sanjke za odrasle su, pak, izgledale više kao fijaker bez kotača. Izrada skija (koje su u nekim selima zvali „baskije“) bila je nešto složenija jer se drvo kuhalo da bi se moglo savijati,a bile su upola kraće od kupovnih. Zanimljivo je i to da je malim slavonskim skijašima više odgovarao jedan deblji štap nego dva manja i tanja. Stavili bi ga između nogu i njime se odguravali prema naprijed ili kočili na nizbrdici. Trebalo je znati izraditi i drvene klizaljke koje su vjerojatno u cijeloj Slavoniji nekada zvali „sličuge“. Problem kod skija i klizaljki nije bio u samoj izradi nego u vezovima za obuću, jer pancerice s metalnim vezovima i oprugama nisu postojali ni u mašti. Čvrsta špaga, ili još bolje štavljena masna koža izrezana na trake trebala je što čvršće držati skiju i klizaljku uz đon cipele, a da se opet može lako odvezati (tko bi djeci kupovao posebnu obuću za klizanje i skijanje ?), dok su bakandže sa „šuneglama“ više odgovarale toj namjeni nego kožne čizme. Sve što se po selu vozilo po snijegu i ledu imalo je malo ili ništa željeza na sebi. Dok su kola s kotačima morala imati željezne okove, drvo na velikim i saonicama spajano je „lastinim repom“, ili još češće drvenim klinovima. Sačinjene od kvalitetnog tvrdog drveta (bukva, grab, javor, hrast, orah) dobro spojene i čuvane, dječje saonice i skije su nerijetko prelazile iz ruku jedne generacije u drugu. Tko bi to danas pravio kad se mogu kupiti jeftine plastične nakaze koje glume saonice i pucaju usred sezone ? Požežani su se, po svemu sudeći, odavno klizali na metalnim klizaljkama, jer su priređivali natjecanja na zaleđenim barama, te – vjerovali ili ne - osnovali klizački klub još prije više od sto godina, a nešto kasnije i hokejaški klub ! Dakle, razlika između grada i sela postojala je i u priboru za zimske radosti, a samo je snjegović bio pravljen po istom modelu: s truljavim loncem, metlom i mrkvom. No, kako su zime sve siromašnije snijegom zaboravljaju se i zanemaruju takva veselja. (Ž. Lukić, zeljko.lukic@po.htnet.hr).