Otkud šešir u dimnjaku

DO NEDAVNO SU U POŽEŠKOJ KOTLINI POSTOJALI OSEBUJNI OBRTI KOJI NISU BILI EVIDENTIRANI U POPISE, DOK SU KLASINČNI IMALI NEKE ZABORAVLJENE OBIČAJE...

Maestro, meister, master… nazivi su na stranim jezicima za određene struke s velikim brojem značenja od kojih dobar dio pripada umjetnicima. U nas, pak, „majstor“ označava samo obrtnika i to u rasponu od vrhunskih talenata opremljenih najboljim alatom do mutnih tipova koji su, oboružani samo „fanglom“ ili čekićem, radili u fušu od sela do sela. U našoj govornoj tradiciji majstorima smo nazivali svakog profesionalnog vozača, čak i konduktere u autobusima. Pedesetih, 60-tih i 70-tih godina teško je bilo u Požegi dobiti dobre majstore jer su bili prezauzeti, masno su naplaćivali, a podrazumijevala se za njih „košta“ s pivom i/ili rakijom. Stariji Požežani znaju za jednoga koji je bio jako izbirljiv u jelu. Ponuđenu hranu od peradi bi odbijao, pa je ostao u gradskim pričama citat: „Tooo mooooj Darko ne jede !“. Svaki posao se morao „pokvasiti“, pa bi majstor to diskretno signalizirao mušteriji. Koji gazda je bio na piću škrt, pakosniji su mu se osvećivali loše obavljenim poslom što se nije na prvi pogled moglo otkriti. Otuda ona stara: „Drži bure vodu dok majstori odu“. Zidari su pri tome bili karakteristični: dok bi gradili dimnjak gazdi koji im se zamjerio, stavljali bi u njega ukriž razrezan stari šešir. Pri prvom loženju peći dim nije mogao van kroz dimnjak nego je dimio u prostoriji. Nesretni vlasnik bi zvao dimnjačara čija četka bi prošla kroz šešir koji bi se kasnije opet zatvorio, sve dok se ne bi otkrio uzrok. Druga majstorska „spačka“ bi bilo umetanje iglom probušenog jajeta u novu žbuku. Jaje bi kasnije trunulo i širilo smrad kome se nije znao uzrok. Možda je to jedan od razloga nastanka one izreke da je majstor samo koza jer pase travu i pravi bombone ! Mnogi zanati i majstori koje je vrijeme potisnulo i pregazilo ostali su u sjećanjima Požežana po svojoj osebujnosti. Tko se od starijih ne sjeća oštrača noževa pod muzejskim boltama, ili posljednjeg (i dugo jedinog) požeškog loncokrpe, staroga Vojteka. Ovaj stari čovječuljak je godinama teško vukao mali drveni kovčeg s alatom i od kuće do kuće nudio krpanje metalnih posuda. Dobri ljudi su mu davali milostinju koju nije htio uzeti ako ne bi obavio posao. Stoga su mu dobri ljudi davali u ruke stari lavor ili lonac koji nije vrijedio popravka. Fotografirao sam ga za lokalne novine koju godinu prije nego li ga je nasmrt pregazio motociklista početkom 80-tih. Sad su pokojni i Vojtek i „Požeški list“. Sličnu sudbinu nešto kasnije doživio je i legendarni Sarma koji je za mnoge također bio majstor. U dušu grada ponajviše su utkali svoj rad brijači kojih više nema. Nije bilo sve u šišanju i brijanju – u brijačnici su se čitale novine, komentirali događaji, širile se novosti… Svatko je imao svog omiljenog brijača, a ovi su bili mahom „vicmaheri“: Ciprijanović, Rosipal, Alaber, Kuba.. dok je npr. Hrvaćanin bio izuzetno ozbiljan brijač kod koga sam godinama dolazio i nisam vidio da se ikada nasmijao, a kamoli ispričao vic. Majstor Alaber, čija radnja u Kanižlićevoj je bila posljednja čisto muška brijačnica u gradu, bavio se ovim zanatom preko pola stoljeća i pričao je kako su u sklopu šegrtovanja učili i vaditi zube ! Među raznim obrtima koji su postupno nestajali iz grada, bili su i krojači, a majstor Mirko iz Trumbićeve bijaše, navodno, posljednji koji je u Požegi krojio muška odijela po mjeri. Tu i tamo ostadoše neki obrti u tragovima, kao npr obućarska radnja gdje se još može popraviti slomljena štikla. Posebna su priča putujući majstori među kojima su najpoznatiji bili Romi s kutijom na leđima u kojoj je bio alat za popravak kišobrana. Danas, kada običan kišobran stoji manje od kutije cigareta i nitko se sekira ako ga negdje zaboravi, ovi „obrtnici“ su nalazili svoje mušterije. Danas njihovi potomci prodaju i seljacima uvozne velike suncobrane – do nedavno imovinu samo boljih lokala na terasama. Bavili su se Romi i zabavljačkim poslom - u požeškom kraju nisu baš svirali, ali su vodili medvjeda koji je na lancu plesao uz zvuke drvenog doboša Dok su se građevinske sirovine do 70-tih i 80-tih godina teško nabavljale, ulicama grada i sela odjekivalo je iz zaprege „Kreeeeč, kreč, kreeeeč..“ (djeca bi im se rugala: „Kišeee, kišeee..!).To su bili uglavnom krečari iz Pavlovaca. I tako je sitno obrtništvo u Požegi i okolici prevalilo višestoljetni put od glamuroznih cehovskih ceremonija do pijanih protuha na „bauštelima“, od nekad cijenjenih imućnih ljudi sa svojim šegrtima do sirotinje spretnih ruku koja radila za koru kruha i čašicu šljivovice. Svi su oni bili nekakvi „majstori“. Doba jednokratnih stvari koje se ne isplati popravljati mnoge je izbacilo iz gospodarskog života, a pomalo nestaju i sjećanja na te ljude koji su proživjeli mimo suhoparnih obrtničkih statistika i ispraznih fraza kako je „Požega od davnina bila obrtnički grad“. (Ž.L.) .