Pijem pivo - je l' ti ženo krivo… ?

NA SELU SE PROIZVODILO DOMAĆE PIVO, POŽEGA JE IMALA ČAK DVIJE PIVOVARE, NO PJENUŠAVO PIĆE OTIŠLO JE U OSIJEK I DARUVAR..

Odavno su Zlatnom dolinom zagospodarili vinogradi, a vino je zaštitni znak ovog dijela Slavonije. No, kada sam prije 20-tak godina upoznao u Velikoj jednog prehrambenog tehnologa iz Osijeka on je rekao otprilike: uz ovako čistu brdsku vodu na ovome se području trebala organizirati proizvodnja piva, a ne u nas koji koristimo dravsku vodu. Dakle, voda je od pamtivijeka tu, pivarski ječam se sije i prodaje drugdje, uzgajao se i hmelj, postojala je tradicija, čak kasnije tehnika i struka - ali… Ostale su do danas u Požeškoj dolini samo pivopije, a količine popijenog piva nadmašuju potrošnju bilo kojeg pića. Kao dijete imao sam prigodu kušati „domaće“ pivo na selu, a i u Požegi je nekoliko obitelji do prije 40-tak godina s periferije grada punilo pivske boce za svoje potrebe, ili ih čak prodavali. O kome se radi znalo se po tome čije tarabe su bile „okićene“ hmeljem. U Požegi se s pivarstvom kao poslom počelo u drugoj polovini 18. st. Tada je postojala prva pivovara u Kanižlićevoj, odnosno u zgradi u Grabriku. Pivovaru i gostionicu je vodio pivar Ivan Špaun, da bi ju kasnije preuzela obitelj Lobe. Kod Dragutina Lobea ovaj zanat je učio Ferdo Kempf od 1831. do 1835, - otac znamenitog Julija Kempfa. Čak se usavršavao u toj struci u Austriji. Njih dvojica su zasadili ondje grabove, po čemu je ovaj prostor dobio ime Grabrik. Ferdo postaje poslovođa kod Lobeovih, no kasnije otvara vlastitu gostionicu na uglu nekadašnje Trenkove (danas Matice hrvatske) i Sokolove ulice uz obalu potoka Vučjaka koji je sada prekriven, a onda je imao drveni most. Gostionica se zvala „K parobrodu“ („Zum Damfschift“). Kako se stalno obećavao dolazak željeznice u Požegu, Ferdo je vidio poslovnu priliku jer su ceste tada bile loše i otežavale transport piva do potrošača. Stoga se 1863. odlučuje na otvaranje vlastite pivovare u dolini potočića Kapavca (Ulica Vučjak) i daje joj optimističan naziv „K željeznici“ („ Zum Eisenbahn“). Seljaci su Kempfu dovozili ječam, dok se hmelj uzgajao i brao iznad vrela Fratrovice. No, kako Ferdo za života nije vidio ni parobroda ni vlaka u Požegi, posao je propao, a pivovara odlazi u najam. Pivarska obitelj Lobe nastavlja posao, tako da Dragutina nasljeđuju sinovi Isidor i Karlo. Karlo podiže pivovaru u u Novoj Gradiški, dok Isidor vodi u Požegi skladište sve do 1891. g. Prema tome, Požega je već tada imala prirodne uvjete, sirovinu i stručne ljude za pivarsku proizvodnju, a po svoj prilici samo su transportni problemi onemogućili njen razvoj. Kad je tradicija jednom „pukla“, nije kasnije ni požeška Ratarnica nastavljala s pivarstvom, premda je proizvodila gotovo sve što se tada jelo i pilo. Tako pjenušavo piće ode u Osijek i Daruvar. Danas tek poneki entuzijast za sebe i društvo pravi pivo, kao npr. požeški inženjer Mile B. koji se diči svojim crnim pivom. Da je pivo bilo donekle prisutno u folklornoj tradiciji sela, svjedoče slavonske izreke i poskočice: „Pivce za živce“, „Pijem pivo je l' ti ženo krivo – krivo mi je, al' koristi nije“, „Pijem pivo, j…mi se živo“, „Bolje piti pivu nego orat njivu“ i sl. Da ne spominjemo vic o Muji koji najviše voli žene s kockastom glavom kako bi na istu mogao staviti „pivu“ dok radi neke stvari. Ž. Lukić (Na velikoj slici: berba hmelja krajem 19. st u Slavoniji) .