Kad čujem tambure skočim na bure !

U ŽIVOTU SLAVONACA BAČVA ILI BURE NIJE BILA SAMO OBIČNA POSUDA ZA DRŽANJE VINA I RAKIJE

Ova poznata pjesma iz naslova već sugerira višestruku ulogu drvene bačve u životu Slavonaca. Osim što je čuvala vino i rakiju te im određivala trajnost i kakvoću, bačva je služila kao posuda za držanje drugi tekućina, preradu mlijeka, za pranje rublja („parjenica“), a često je zamjenjivala stol, stolice, podlogu za skele i sl... Ako je bila golema pretvarali su je u prostoriju za boravak (nije samo legendarni Grk Diogen živio u bačvi !). Minijaturne se, pak, i danas drže u sobama kao ukras na u vitrinama. Na bačvu se - kao što pjesma kaže - penjalo radi „rondanja“ u podrumima, pa se ni čuvena violončelistica Ana Rucner prije nekoliko godina nije ustručavala zaguditi sjedeći na golemoj bačvi u Enjingijevu podrumu. S dobrom bačvom gazda se ponosio više nego sa sadržajem, čuvao ju je i održavao, davao joj čak nadimke, a ravna strana je bila nerijetko mjesto za umjetničko izražavanje drvorezom, ili barem za natpise i gravure. U zajedničkom podrumu se znalo koje bure je čiji „osebac“. Dobre su se bačve nasljeđivale u više naraštaja, bivajući ponosom i vlasnika i majstora koji ih je proizveo. Bačvarski zanat s pravom se može smatrati izuzetno stručnim i specijaliziranim. Proizvodnja drvene bačve prolazi kroz brojne istančane faze, a tradicijska proizvodna receptura je nedodirljiva; ni postupak ni alati nisu se promijenili stoljećima godina. Ishodište organiziranih bačvarskih cehova nalazimo u Starome Rimu odakle se šire srednjovjekovnom Europom da bi dosegli vrhunac u kasnom 19. stoljeću. Nagli pad zabilježen je u godinama I.svjetskog rata kada su metali i sintetski materijali počeli zamjenjivati drvene posude koje su se do tada koristile u kućanstvu za pranje, jelo, kuhanje i skladištenje. Zanimljivo je da se među mnogim cehovima u obrtničkoj Požegi u 17. i 18. st. bačvarski ceh javlja relativno kasno - tek u 2. polovini 18. st. i to u sklopu tzv. Prvog njemačkog ceha. Dakako, u vinorodnoj Požeškoj kotlini bilo je od davnina proizvođača bačvi (pintara), a stariji Požežani pamte dvojicu posljednjih – iz Arslanovaca i Orljavske. Njihova prezimena „Hohoš“ i „Rokoš“ samo su zanimljiva zvučna koincidencija. Sferni ili stožasti oblik bačvi iziskivao je i matematičko znanje računanja volumena prema narudžbi, a zadivljuje da su mnogi bačvari bili samouki. Na selu se veličina bačve uglavnom računa i danas u „akovima“ (50 litara). Tako bi seljak kod bačvara naručivao da mu napravi „trećak“ (150 l) ili „petak“ (250 l). Postoji niz razloga zašto se izbjegavalo praviti prevelike bačve, a jedan je taj što bi se raspale unatoč obručima. Rekorderke po veličini se koriste samo u pokazne svrhe, kao ona u kutjevačkom podrumu koja ima volumen od 56 tisuća litara, odnosno 56 kubnih metara. Iako je već dugo „suha“ ova bačva se prije koristila za spremanje vina, pa je za tu svrhu osim limenih obruča morala biti ojačana i željeznim šipkama da se ne bi raspala. Sada je samo turistička atrakcija. Iako će se gotovo svaki stari vinogradar i vinar kleti da nema dobrog dozrijevanja vina izvan drvene bačve, njih su u potpunosti zamijenile inox-cisterne i staklo. Kod rakije još uvijek je dudova bačva ostala „zakon“. Renesansu drvenih bačvi u podrumarstvu donijela je donekle u naš kraj vinska pomodna kategorija zvana barique , odnosno vino kod kojega svaka berba prolazi samo kroz nove hrastove bačve. Dakle, za one koji imaju dovoljno novca i uživaju u hrastovoj aromi vina (bljak !). Bačvarstvo je do danas ostalo najzahtjevniji stari zanat kojim se u tradicijskom životu objedinjuje tehnika i umjetnost. Kao i svi stari zanati bačvarstvo je odumrlo, a zamijenio ga je industrijski način proizvodnje. Dakako, bure i bačva žive još uvijek u požeškim pjesmama („imala sam kubure, spao dika u bure..“) poskočicama („u podrum je tetak zalazio, na buretku povalio tetku“), uzrečicama ( „đe je vel'ko bure, tude je vel'ka i pipa !“). Postojala je i jedna brzalica koju kao mališan nikako nisam uspijevao brzo izgovoriti: „Ture bure tura, bula bure valja, brže ture bure tura neg' što bula bure valja…“ (Ž. Lukić) .