Školske spomenice kao spomenici prošlosti

IZ OVIH ZAPISA SE MOŽE DOZNATI I TO KAKO SU U RODNOME SELU DR ANDRIJE ŠTAMPARA MLADOŽENJE BILI SMOTANI, DOK SU U BUČJU DAVNO IMALI „MAZDE“, ALI NA PROZORIMA

Pojam „spomenica“ većinom asocira na ratna odličja koja gube značaj od režima do režima, no nitko ih se uglavnom ne odriče. Obratno je sa školskim spomenicama koje vremenom dobivaju na povijesnoj vrijednosti, a mnogi su ih zanemarili, zaboravili, bacili… Što je „školska spomenica“ ? Radi se zapravo o godišnjacima u koje su bilježeni običaji, događaji, svekoliki način života u nekome naselju, a ne samo u školi gdje su bile pohranjene i gdje su ih vodili učitelji. Te spomenice su se počele pisati naredbom Visoke kraljevske i zemaljske vlade iz 1880. i naredbom Podžupanije u Požegi od 19. listopada 1881. g. Etnolog Josip Milićević navodi: „..nigdje na području Hrvatske nema toliki broj spomenica i toliko vrijednog sadržaja kao u požeškom kraju..“. Opisi iz spomenica neobično su korisni ne samo za etnološka nego i druga znanstvena istraživanja. Spomenice su bile nerijetko ukrašenih korica i škole su se ponosile njima, rado ih pokazivale gostima koji su se u njih ponekad i upisivali. Neke ih održavaju i danas (ponajviše u kajkavskim područjima Hrvatske), a neke su , pak, pokrenute u novije vrijeme pri otvaranju škole, kao npr. 1964. u OŠ Dobriše Cesarića – dakako, one u Zagrebu, a ne u Požegi. Školske spomenice vrve zanimljivostima, pa tako iz one u Brodskome Drenovcu, rodnome mjestu dr Andrije Štampara, saznajemo da ljudi nisu uložili nikakva truda da galicom i krečom zaštite vinograde od peronospore, tako da je ovo veliko selo 1887. imalo ukupno 2000 akova vina, da bi 1894. bilo svega sto akova (akov je inače l). Sljedeći zapis je slikovitiji: “..Najljepša i najpoštenija djevojka, ako ne ima dosta gizde ostat će neudata; nasuprot i nevaljala djevojka sa sandukom svojih prnja lahko se uda. Takav je ukus. … Momka vuku i roditelji i kumice i tetke za nos, a on kao medo srlja kud ga vode; pa kako će drugačije kada je još zelen.“ Iz Zagrađa školska spomenica govori slično: „Tako se dvoje uzmu, a da se nisu prije ni vidjeli, niti su se igdje sastajali, niti ašikovali.“ O selu Bučju školska spomenica krajem 19. st. govori: „..starinske kuće su bile napravljene od blata i blatom oblijepljene. Prozori tih kuća bili su sasvim maleni, te su mjesto stakla imali neku mazdu nalik na mjehur od svinja.“ (Eto kako su „mazde“ došle u Slavoniju). Vratimo se na tvrdnju gore navedenu J. Miličevića da u požeškom kraju ima jako mnogo školskih spomenica. On je o tome pisao krajem 60-tih i početkom 70-tih godina prošlog stoljeća. Za očekivati je od zaduženih za očuvanje narodne baštine Požeške doline, kao i od raznovrsnih povjesničara, da će pokušati školske spomenice ponovo jednom potražiti i barem ih izložiti kao dokumente vremena u kome su nastale. Školske web stranice i muzeji DRUGIH gradova s ponosom ih prikazuju. (Ž. Lukić) [zeljko.lukic@po.htnet.hr] .